Foto: Istinomer, Zoran Drekalović

Kad se uspostavi nered u glavama građana onda gradska vlast slobodno seče stabla

Novinarka Olja Bećković setila se priče iz detinjstva koja ju je asocirala na aktuelnu situaciju u Beogradu.   

“Moj ćale živi u uverenju da u glavi čoveka ne može da postoji red ukoliko živi u neredu oko sebe. Sećam se eksperimenta kojim je pre više od četiri decenije pokušao da testira stanje svesti svojih neodoljivih bliznakinja. U našem odsustvu je na sredinu dečje sobe izručio sadržaj kofica ispod naših stolova koje smo nedeljama natrpavale zgužvanim hartijama, tubama potrošenih tempera, ostacima od zarezivanja olovaka, omotima čokoladnih bananica… Naredne dane je proveo u uzaludnom iščekivanju da barem jedna od nas primeti da se dogodilo nešto neredovno. Preskakale smo tu gomilu prirodno produženim koracima, kao da je tu oduvek i bila. Ne pamtim koliko je to trajalo ni ko je i kada to đubre izbacio iz sobe, ni Ljudmila ni ja nismo. Ne znam ni koliko je godina trebalo da prođe da bih se toga setila kao važne priče iz detinjstva u kojoj se naravno najmanje radilo o nauci održavanja reda u sobi. Da li su građani Beograda na nekom sličnom testu? Kakav red vlada u glavama odraslih građana Beograda koji dnevno prolaze pored dva prepuna kontejnera đubreta na trotoaru pored pešačkog prelaza u Kolarčevoj ulici? Na šta liči centar Beograda? Godinama nas uveravaju da ruševine Generalštaba ne treba da se diraju kako ne bismo nikada zaboravili užas NATO bombardovanja. Ne znam čime se objašnjava negovanje odvaljenih pločnika po centralnim ulicama Beograda. Čiju agresiju na glavni grad Srbije dokazuju razvaljeni trotoari od Kalemegdana do Slavije? Čega treba da se setim kad se spuštam autom kroz rupčage niz Dobračinu ulicu? (Sećaš se, Ljudmila, kad smo, 1971, bile u Velje Dubokom, pa nas je neki vojnik povezao vojnim kamionom sa Kapetanovog jezera niz brdo i dao nam uputstva kako da se držimo čvrsto za sedišta da ne bismo udarile glavom o krov dok se truckamo?) Čega treba da se setim kad krenem u pozorište DK “Vuk Karadžić” i parkiram se u gradskoj garaži ispod Vukovog spomenika? (Sećaš se, Ljuki, ono jednom kad nas je mama odvela u javni toalet koji je postojao preko puta Jugoslovenskog dramskog pozorišta posle čega smo zauvek zapamtile da se tamo nikad ne silazi, baš kao ni u onaj što je bio kod Narodnog pozorišta.). Baš sam se toga setila kad sam prošle nedelje drugi put u životu sišla autom u javni toalet misleći da je parking, kako na ulazu i piše. Da li sam napravila grešku što mi je baš ispod spomenika Vuku Karadžiću palo na pamet da čitam kao što je napisano? Dok danima posle tog iskustva vraćam želudac iz grla, čitam da su protiv Marka Bastaća podignute dve krivične prijave zbog ‘uništavanja gradske imovine’. Ma nije valjda. Kad se uspostavi toliki nered u glavama građana da bez primedbi kroz garaže hodaju zapušenih noseva, da ne izlaze u grad bez kutije za prvu pomoć sa zavojima za bandažiranje izvrnutih zglobova, onda gradska vlast biva slobodna da sve pevajući seče stabla i zavodi red po meri sopstvenog interesa u kome jedino nema građana. (U DK ‘Vuk Karadžić’ sam gledala predstavu ‘Kad je Niče plakao’. Niče (izuzetan Goran Jeftić) je pitao doktora Brojera (odličan Ljuba Bandović): ‘Živite li svoj život, ili on živi vas? Birate li ga, ili on bira vas? Volite li ga, ili ga žalite?).

(Blic, 13. 3. 2019. godine)