Dario Hajrić / Foto: Gorana Šarac

Kako je dnevna politika promenila istoriju

Sociolog Dario Hajrić u svom tekstu na sajtu Dojče velea, povodom oslobađajuće presude za članove JSO zbog pobune 2001. godine, podseća da “u trenutku kada JSO ‘protestuje’, država nema na raspolaganju oružanu formaciju koja bi mogla da spreči nasilno zbacivanje vlade”, te da “vlada Zorana Đinđića ima pregovaračku poziciju čoveka kojeg u mračnom sokaku osoba s pištoljem za pojasom pita da joj ustupi svoj novčanik i ključ od automobila”. 

“Ovde je reč o političkom projektu daleko širem od redefinisanja jednog događaja. On obuhvata davanje oprosti za političku pozadinu ubistva premijera, normalizaciju medijske i političke satanizacije koja je prethodila atentatu i izuzimanju tog događaja iz uzročno-posledičnog lanca u kojem je deo političke klase imao direktan doprinos i ništa manje izravnu korist.

Peti oktobar se može prepakovati u puko paljenje skupštine, Miloševića možemo preobući u tragičnu figuru koja nas je branila kad su nas svi napadali, devedesetim možemo da prišijemo nostalgiju, ali atentat na Đinđića ostaje nepodesan za političku propagandu. Zato ga je potrebno svesti na događaj bez konteksta, njegove izvršioce lišiti motiva i međusobne povezanosti, a njegove nalogodavce izmestiti u spekulativnu dimenziju sličnu potrazi za životom van Zemlje.

Moć nije samo sposobnost da sprovedemo svoju volju bez obzira na otpor: ona je – pojednostavljeno rečeno – sposobnost da normiramo stvari, da odlučimo šta je istina a šta ne, šta je dobro a šta loše, i da to nametnemo drugima. Sudska odluka da pobuna nije pobuna bez obzira na to šta govore činjenice i naša sećanja jasan je pokazatelj da se normiranje dešava u mračnoj uličici i da su argumenti odavno repetirani.

(…)

Promena percepcije o devedesetim, kao o godinama u kojima se nije baš toliko loše živelo, iako smo svi na svojoj koži osetili posledice ratova, raspada države i posledičnog rasula, nije spontan nego indukovan proces, ideja koja iz političke sfere tabloidnim slivnicima curi u glave već decenijama. Ona nema uporište u ekonomiji, u istoriji, može se demantovati brojevima, statistikama, svedočenjima, ali dijalog koji bi trebalo da je razvrgne zamenjen je pukim ponavljanjem da su „žuti“ bili gori i od Miloševića.

(…)

U kolektivnom pamćenju mahom nemamo 24. septembar, kao dan kada je Slobodan Milošević izgubio izbore, a zatim pokušao da izbornom krađom ipak prođe u drugi krug. Nemamo u sećanju ni travestiju izbornog procesa između tog datuma i 5. oktobra, masovne proteste i masovnu građansku neposlušnost. Imamo samo Maju Gojković koja pokazuje dve skupštinske fotelje i označava dan rušenja uzurpatora vlasti kao dan pljačke i paljevine.

Dnevna politika ždere istoriju, a nakovnji – rekao bi Orvel – ponekad razbijaju čekiće. Trik je u tome da poverujemo da se to dešava spontano, kao istorijska nužnost. Iza te nužnosti se, međutim, uvek kriju konkretne odluke. Sudska presuda u slučaju pobune JSO jedan je od primera nevidljive ruke koja pokreće zupčanike naše istorije.”