Borka Pavićević / Foto: FoNet;

Fašizam, priroda sistema u kome živimo

U svojoj kolumni u vikend-izdanju lista Danas, dramaturškinja Borka Pavićević pisala je o fašizaciji društva i upečatljivom primeru napada na narodnu poslanicu Mariniku Tepić.

“Muka sa fašizmom je i u tome što se ne vidi odmah, naime nije lako priznati da to što vidite jeste fašizam. Postalo je nekako sramota reći – fašizam. Sa jedne strane čini se kao da se izlizalo, uigravanjem tokom dugih godina, a sa druge, teško je time se baviti jer izgleda odveć dramatično, i može vam se reći, što i biva, da dižete paniku, i da su u pitanju elementi fašizma, natruhe, ali nikako sistem u celosti.

A sad nešto o fašizmetini. To što se događa Mariniki Tepić, koja se usudila da u fašizam uveže, i u Parlamentu to iskaže, fašizmiće i fašizmetine, to jeste da ukaže na povezanost, isprepletanost SNS-a, države i grupa koje su se u ratu zvale „paramilitarne“, iako je bilo jasno da su subordinirane, to su i danas „u miru“ desničarske organizacije, svima dobro poznate i gajene za upotrebu od strane vlasti i za državni i partijski terorizam. Što ne znači da se ne mogu oteti kontroli, jer to je barabski sistem koji su naučili. A koji, na žalost, mnogima izgleda incidentalan i smešan. Nije smešno.

(…)

Marinika Tepić nije rekla ni „desničarske organizacije“, ni „ultradesničarske organizacije“, ni „ekstremističke organizacije“ (čuvena teorija o dva ekstrem – levom i desnom, teorija o svim totalitarizmima, koja nam dolazi glave i ne samo nama). U stvari, fašisti upotrebljavaju, rado i uspešno, tekovine demokratske pristojnosti, tolerancije, te će oni onda druge, one koji ukazuju na problem, nazvati fašistima, i ne samo nazvati, već se i u simbolična mesta stradanja od fašizma useliti. Jer, kako reče Zoran Đinđić koji upravo trpi upotrebnost sebe samoga, reći da onda kada sve svuku u blato, svojevremeni radikali, pozivaju na dijalog, u blatu koje su proizveli, između ostalog i tako što stida nemaju.

Sve što je Marinika Tepić izgovorila zvuči poznato, i zato jeste opasno. Opasno je i to što će se mnogi upitati zašto baš nju proganjaju, zašto baš njoj ispisuju grafite, zašto baš njoj „Marinika shvati, nećemo stati“. Pa zato da bi se mnogi baš to pitali, i da bi se preplašili da slučajno i oni ne kažu javno šta im se događa, u akcijama „od vrata do vrata“, i drugim „civilnim“ prilikama.

(…)

Rečju, Marinika Tepić se ne privikava na fašizam. Ona to „ne otura“ od sebe, kao gubu, da bi „preživela“. Već insistira da ono što se njoj događa nije nikakav izuzetak, da se u „kapilarnoj vlasti“ ne događa samo njoj, već da je to priroda sistema u kome živimo. I da nepravedno i lažno optuženih ne bi bilo samo kada bi drug Staljin znao da je dotična ili dotični u Gulagu. Nego on ne zna.


Sve je ovo poznato, naročito onima koji nešto duže žive, te su se nagledali raznih upozoravajućih prizora. Koji su se razvili u ratne i ne samo ratne „događaje“. I igraju se svaki dan. A ako su realni, fašisti, a jesu, onda je sve drugo prilično besmisleno, ili je u senci fašizma.

Opasno je što će mnogi reći „Pa to znamo“, „Šta se čudiš“, „Zašto nisi na to navikla“.

Na to se ne navikava, i zato su upozorenja i govor Marinike Tepić o nečemu tako osnovnom, što prethodi svakoj pristojnosti, od presudne hrabrosti i važnosti.”

(Danas, 3-4. februar 2018)