Foto: Istinomer, Zoran Drekalović

Suština Vučićevog skupštinskog monologa je da – nema suštine

Novinar Teofil Pančić kaže da “nakon nekih sto četrdeset minuta Vučićevog govora, svi znaju samo ono što su znali i pre njega, svi misle ono što su mislili i do tada i što bi mislili i da se Vučić nikada nije dohvatio mikrofona”.

“Vučić je naprosto sabrao i dajdžestirao sve ono što je prethodnih godina govorio na raznim mestima i raznim povodima, nije se potrudio čak ni da brojne svoje od ranije poznate verbalne tikove malo preformuliše, da ih osveži i podari im neku vidljiviju kopču sa stvarnošću u kakvoj živimo svi mi ostali. Razume se da su oni koji ga podržavaju i obožavaju po profesiji ili po ubeđenju na to reagovali egzaltirano, ali nije da će se sama stvarnost dati baš mnogo impresionirati ovakvim teatralnim momentima, upravo zato što oni u tu istu stvarnost ne unose ama baš ništa što već nije bilo tu. Ne bi se, naime, reklo da je posle dvadeset i sedmog maja išta jasnije kako će Srbija prevladati svoj najveći ‘konstitutivni’ problem, kako će preskočiti prepreku bez čijeg preskakanja je iluzorna ne samo svaka priča o famoznim evrointeracijama, nego i svaka nada da se Srbija napokon politički, teritorijalno, pravno i identitetski konstituiše kao savremena, fleksibilna, demokratska i – hajde da se prepustimo neumerenom maštanju – prosperitetna država. Za otvaranje ovakve mogućnosti, naime, neophodna je misaona i idejna konzistentnost i bazično političko i intelektualno poštenje, a naravno i izvesna istorijska hrabrost da se istinski i bespovratno istupi iz istrošenih, neproduktivnih matrica, iz svega onoga što Srbiju čini nekom vrstom samozarobljene zemlje. Možda je bilo tako neumerenih optimista koji su od Vučića očekivali upravo to. Razlog zašto to nisu dobili niti su mogli dobiti ni juče ni u prethodnih sedam godina – a teško da bi dobili i u idućih sedam ili dvadeset i sedam – jednostavan je baš koliko i neutešan. Suština Vučićevog dugotrajnog skupštinskog monologa je da – nema suštine. Suština politike Vučićeve Srbije prema Kosovu je da – nema politike. Osim ako baš to odsustvo suštine nije suština i ako ta praznina političkog nije politika. Ako jeste, onda je to već druga stvar, samo što vam niko živ ne ume reći – koja?”

(Radio Slobodna Evropa, 28. 5. 2019. godine)