Foto: Istinomer, Zoran Drekalović

Opozicija u Skupštini kao da je na izdržavanju zatvorske kazne

Novinarka Olja Bećković pita se da li su poslanici opozicionih stranaka “ušli u Parlament glasovima koje su osvojili na izborima ili su privedeni u Skupštinu Srbije na izdržavanje kazne zbog počinjenih krivičnih dela”?

“Onaj ko je pratio zasedanje Skupštine protekla dva dana mogao bi da razume da to nije nikakva Narodna skupština, nego nekakva kazneno-popravna institucija. Za razliku od drugih država gde lopovi, kriminalci, izdajnici, strani plaćenici, siledžije, silovatelji i ubice odslužuju kazne po zatvorima, kod nas se, po svoj prilici, robija u Parlamentu. Način na koji predsedavajući i poslanici većine tretiraju narodne poslanike opozicije teško može da se zamisli na bilo kom drugom mestu osim tamo gde su ljudi lišeni slobode. Ono što Aleksandar Martinović dozvoljava sebi da izgovara poslanicima sa druge strane u direktnom televizijskom prenosu, stražari po zatvorima upućuju kažnjenicima isključivo na uvo i to pošto se uvere da niko ne može da ih čuje jer bi u slučaju da ima svedoka za takvo iživljavanje mogli da ostanu bez posla. Tako je barem u filmovima. U filmovima optuženi za krivično delo odgovara na sudu. I kakvu god strahotu da je učinio, sudija koji mu sudi ne dozvoljava sebi da ga vređa i urla na njega. Ukoliko bi se u sudnici našao neki Rističević koji bi viknuo u pravcu optuženog: ‘Vi ste bruka i sramota’, a publika počela da aplaudira, sudija bi ga sa sve publikom udaljio iz sale. Pošto se izrekne presuda, krivac se upućuje u zatvor. Tako je u svim filmovima bez obzira u kojim zemljama su snimljeni i koji diktatorski ili demokratski režim opisuju. Nisam gledala nijedan koji se završava upućivanjem zločinca na izdržavanje kazne u parlament. Kako se desilo da je u Srbiji zatvor zamenjen Narodnom skupštinom? Onako isto kako se desilo da predsednik zameni tužioca, a poligraf sud. I onako isto kako se dešava sve drugo za šta niko ne zna kako se desilo.”

(Blic, 5. 12. 2018. godine)