Foto: Istinomer, Zoran Drekalović

Ako ćutke prelazimo preko svake uvrede, jesmo li tu pljuvačku zaslužili?

Novinarka Olja Bećković kaže da “ne bi bilo lepo reći da se neki predsednik ponaša i govori kao pijanac, a ne bi bilo ni tačno”.

“‘Samo ga ignoriši’, ‘Kakve veze ima šta on priča?’, ‘Pusti…’, ‘Vidiš da ne zna šta govori’, ‘Kako ti ga nije žao, mučenika’, ‘Nećeš valjda s njim da polemišeš’,  ‘Nemoj da se primaš’. Nekada su ovakva uputstva važila samo za kafanu. Za situacije kad vam se navali na vrat tip koji obnevideo od alkohola ne može da se zaustavi u izgovaranju svih uvreda koje mu umesto pene izlaze na usta. Rafal obično počinje nekom od ovih rečenica: ‘Što me tako gledaš?’, ‘Je l’ se ti to meni smeješ?’, ‘Ti si kao neki pametan?’. Jedini način da žrtva ispadne pametna je da ga ignoriše. U kafani.  Ne bi bilo lepo reći da se neki predsednik ponaša i govori kao pijanac. A ne bi bilo ni tačno. Pijanci retko psuju one koji nisu tu. Drže se neke etike. Obrušavaju se na one koji sede preko puta. Ne beže kad im se žrtva obrati  rečenicom: ‘Izađi napolje’. Kad se desi da svoj nastup završe u policijskoj stanici, ne plaču i ne vade se na fosfor u pivu nego nastavljaju da arlauču i optužuju, ne pada im na pamet da se pozivaju na promilitet. Bez obzira na moralne prednosti pijanaca, nije fer ni da se bilo ko prema predsednicima ponaša po istim pravilima kao sa pijancima. Makar ti predsednici vređali sa televizije kao da su u kafani, makar bežali od direktnog suočavanja sa svojim žrtvama, svejedno da li im se ta prilika pruža u sudnici ili u televizijskom studiju. Svaki predsednik je ipak predsednik. Nečega i nekoga. Često neke zemlje i nekih građana koji u toj zemlji žive. Kakav god da je, ne zaslužuje ignorisanje. Zbog te zemlje. Kad neki predsednik svoje građane i političke protivnike naziva kretenima, ološima, neradnicima, neznalicama, glupanima, lopovima, kriminalcima, lažovima, bolesnicima, ubicama, siledžijama, to ne može da ostane bez odgovora. Jer nismo u motelu. (…) Ako nastavimo ćutke da prelazimo preko svake uvrede, moglo bi da se desi da neko sa strane pomisli da smo svaku tu pljuvačku zaslužili. Da je kod nas moguće ono što nigde drugo nije i oprostivo ono što se nikad nije praštalo. Sve i da mi sami o sebi tako mislimo bilo bi važno da se makar zbog drugih pobunimo.”

(Blic, 11. 7. 2018. godine)